Anoreksija mentalis - vid kontrole nad sopstvenim životom

’’Prinuđena sam da priznam da je moj, dugo vremena odbojni stav prema ženskom principu, poticao iz konfliktnog i nikad nerazrešenog odnosa sa majkom, koja je bila izrazita predstavnica onog tipa koji se kod nas zove rasna lepotica. Njeni prateći atributi ženskosti budili su u meni stidni otpor i želju da pobedim nju u sebi. Da budem drugačija. Da večno ostanem koščata i anoreksično mršava.’’

Marija Jovanović

  • Mentalna anoreksija je psihički poremećaj u kojem mlade osobe u strahu od debljine smanjuju sve više unos hrane i dolaze do teške telesne iscrpljenosti i stvarne životne ugroženosti, gde je T.T. 25 % manja od standardne. Javlja se u periodu adolescencije, kada telo postaje oružje dokazivanja, poligon ispoljavanja intrapsihičkog života. Anoreksija mentalis kao proizvod mnogobrojnih predhodujućih faktora, postaje u jednom trenutku nesretno rešenje kontrole sopstvenog života.

    Koliko je česta

    U zemljama zapadne Evrope sve se više govori o epidemiji poremećaja, jer po dostupnim podacima 5% mladih boluje od ove bolesti, što znači da od 100 mladih u ovom trenutku 5 boluje od ove bolesti. Bolest je češća kod ženskog pola, mada je danas prisutnija nego ranije i kod muškaraca, odnos je 1 muškarac na 5-20 pacijentkinja. Kod njih ona počinje nešto ranije (oko 12 godine). Uzročnost ove bolesti je multifaktorijalna, odnosno uslovljena biološkim, sociološkim i psihološkim faktorima. Ne može se svesti uzročnost na delovanje jednog faktora. U tom slučaju lečenje bi bilo jednostavno i bolest ne bi imala tako ozbiljnu i neizvesnu prognozu. Praktično bolest izbija u specifičnom kreiranju predhodno navedenih bio-psiho-socioloških komponenata.

    Biološki faktori

    - Konstitucionalna struktura sa neuroendokrinološkim karakteristikama i metaboličkim osobinama, dopaminska hiperaktivnost i senzitivnost.
    - Prisustvo afektivnih i drugih psih. poremećaja u porodici. Uočeno je da je učestalost pomenutih poremećaja veća gde evidentiramo psihotične poremećaje (npr. oba deteta u jednoj porodici boluju od ove bolesti).
    - Struktura ličnosti, koja može biti neurotska, granična ili psihotična.

    Psihološki faktori

    Adolescencija je period u odrastanju koji se završava formiranjem identiteta. Identitet je doživljaj sebe, doživljaj sopstvene ličnosti (koncept o sebi), doživljaj lične istovetnosti, i kontinuiteta osećanja, životnih ciljeva i namera. Identitet je odgovor na pitanje: 1. ko sam, 2. odakle dolazim, 3. gde idem.

    U adolescenciji prateća pojava je dismorfofobija, koja dobija na značaju ukoliko je prethodujući period bio traumatičan, te osoba nije razvila adekvatne odbrane za prevazilaženje neprijatnih situacija.

    Dismorfofobija - preokupacija imaginarnim ili minornim fizičkim nedostatkom. Prati je:
    Anksioznost
    • Skrivenost
    Opsesevne misli
    Kompulsivno proveravanje
    • Prikrivanje defekta
    • Doterivanje
    • Upoređivanje
    • Ideje odnosa
    • Odbijanje od škole
    • Socijalna disfunkcija
    Depresija
    • Suicidalnost
    • Dermatološko lečenje
    • Plastična hirurugija
    • Sopstvena korekcija

    Telo je poligon manevrisanja enterijernih zbivanja. Telesne promene iniciraju psihička dešavanja i izmenjeno telo traži novu poziciju i status. Preplavljujuća osećanja kod mlade osobe postaju pretnja integritetu i gubitku kontrole. Telesni identitet zauzima centralnu poziciju i okosnicu dalje gradnje identiteta, te preuzimnjem kontrole nad njim dobija se iluzioni doživljaj kontrole nad samim sobom.

    Značajnu ulogu ima odnos majka-dete, koji ako nije ostvaren sa odgovarajućom privrženošću, gde majka nije odgovarala adekvatno na potrebe deteta, dovodi do mentalne konfuzije, te dete ne razvija svoje unutrašnje vodiče, ostaje zavisno od drugih, podložno osećanju bespomoćnosti i gubitku kontrole. Zbog takvog dijadnog odnosa, nesigurnost je dodatno intenzivirana u adolescenciji, te dete poprima regresivnu poziciju sa izbegavanjem separacije.

    Doživljaj praznine nastao zbog neadekvatnog odnosa postaje stanište širokog spektra emocionalnosti. Socio-emotivno povlačenje, vezivanje za roditelje putem simptoma koji ih simbiotski održava u spoju, čini da se patologija produbljuje. Porodica anorektičnog pacijenta, smatra se, da ima specifičan obrazac odnosa koji se sastoji od prezaštićenosti, rigidnosti, i trajnih maskiranih konflikta. Pominje dve patološke porodične strukture: stabilna koalicija između jednog člana i pacijenta ili ispoljavanje bračnog konflikta kroz anorektično dete.

    Socijalni faktori

    Na anorektično ponašanje i održavanje utiču mediji sa plasiranjem određenih idela izgleda mršavog tela, i poruka koja sledi da biti uspešan, znači biti mršav. Časopisi su preplavljeni različitim dijetama o brzom gubljenju kilograma. To je tema koja se pokreće u društvu i kad se još i uspe u gubitku kilograma, uspeh socijalni je zagarantovan, što je mladima najvažnije.
    Kad želja za vitkošću postane opsesija i prinuda i razvije se strah od hrane, kad gladovanje daje osećaj moći, držanje dijete je prešlo u anoreksiju nervozu, moć u krivicu, radost u tugu. Tada pate i oni i porodica, uz konfuziju odnosa, trpljenja i agresije.

    Simptomatologija

    1. Strah od debljine i hrane

    2. Opsesivna misao o smanjenju telesne težine

    3. Poremećaj telesne šeme

    4. Gubitak menstruacionog ciklusa


    Početak bolesti je postepen i podmukao. Roditelji dugo ne shvataju i ne primećuju problem. Kreće se smanjenjem unosa hrane, probirljivošću, žalbama na stomačne tegobe, nemanje apetita. Oboleli uživa u osećanju gladi, to mu daje osećaj moći. Čak i kad dostigne svoju ciljanu težinu nastavlja dijetu. Opsesivno prati telesnu težinu.

    Uporedo sa smanjenjem unosa hrane dolazi do ispoljavnja pihičke simptomatoligije. Strah od hrane i debljine postaje sve veći, te se osoba sve više povlači i izoluje od drugih ljudi i aktivnosti. Anoreksija postaje izvor samozlostavljanja, poremećaj potpuno obuzima osobu. Osoba misli da se oseća dobro i da je sve pod kontrolom.

    Osoba ne priznaje da pati, a indirektni pokazatelji upućuju na to u vidu apatičnosti, plašljivosti, do depresivnosti. Ne postoji bolest sa više kontradiktornosti i paradoksa. Ma koliko bolno i teško osećanje gladi, odložiti obrok makar za jedan sat, doživljava se kao pobeda nad potrebama. Što bolest duže traje, javlja se osećanje da su posebne, značajne, drugačije i dolaze do osećanja postojanja i sopstvenog identiteta.

    Poremećaj potpuno obuzima osobu

    Oboleli svoj anorektični simptom uklapa u svoj životni koncept, te mu daje privid potpune kontrole. Oni uvežbavaju kontrolu oko toga šta sebi dopuštaju da jedu, zatim koliko im je sna potrebno, koliko vežbanja dnevno. Za njih je karakterističan i opsesivni način učenja sa neprestanim ponavljanjem gradiva, težnja perfekcionizmu, a sa stalnom sumnjom da nisu dovoljno dobro naučili.

    Anorektičar je pun samokritike, stalno se iscrpljuje raznim telesnim iznurivanjima što mu ne pada teško. Izgladnjavanje ga čini odmornim. Međutim, postoje granice telesnog iscrpljivanja koje vode obolelog konačno u inkopatibilnost sa životom i neophodnost medicinske pomoći. Tu počinje klupko da se odmotava, veoma sporo i teško.  Javljaju se brojni telesni simptomi: amenoreja, gubitak kose, sniženje telesne temperature, nizak krvni pritisak, loša cirkulacija, hipotermija, suva kosa, slabi nokti, nesanica. Fatalna posledica je smrt, koja se pravo vremenskim lečenjem sprečava.

    Terapija

    Ona predstavlja integraciju timskog znanja i intervencija koje se preduzimaju, sa određenom zakonitošću uz prilagođavanje određenom pacijentu. Specifičnost pristupa konkretnom pacijentu zavise od godina pacijenta, dužine trajanja bolesti i somatskog statusa, porodičnog okvira, praćenja terapeuta i saradnje sa njim od strane porodice, zavisi i od same strukture ličnosti pacijenta i tipa anorektičnog poremećaja (primaran, sekundaran, restriktivan, tip sa pražnjenjem). Sve navedeno određuje redosled i odabir terapijskih procedura i intervencija.

    Ulazak u anoreksiju je negde biti svoj, te intruzivni terapeut može da uplaši i postane pretnja gubitka sebe. Jednom postignut osećaj moći i kontrole nad samim sobom kroz anorektični simptom se ne napušta lako, te se pacijent ne želi da odrekne nečega što mu daje smisao životu, centralnu poziciju i ulogu, osećaj važnosti.

    Cilj

    Povećanje telesne težine i uspostavljanje jasnih granica Ega, buđenje mentalizacije, skretanje problema sa tela na osećanja, probuditi i napraviti im unutrašnje vodiče i pomoći im da nađu put spolja. Ako sumnjate da neko u okolini boluje od anoreksije važno je da ga uputite za profesinalnu pomoć. Jednom kad je dijagnoza postavljena, može se postaviti plan tretmana. Niko nikoga ne može prisiliti na oporavak i ako se to čini obolela osoba će misliti da ste još jedna od onih koji pokušava preuzeti kontrolu nad njihovim životima te se ona postavlja odbrambeno i prkosno.


Podeli tekst:

Dr Dragana Krasić je specijalista neuropsihijatrije iz Niša. Posvećena je radu sa decom i adolescentima.

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 6

  1. Dana 02.10.2022

    Moje je dete od petnest godina duboko upalo u ovu podmuklu bolest,nismo na vreme primetili jer je naizgled jela pred nama ali je gubila na tezini...nismo shvatili na vreme da mozda povraca posle obroka,i sve je pocelo prosle godine,mada znajuci vise sada pocelo je jos pre tri...ona je visoka 171cm i ima samo 47kg ali to nije jedini simptom,udaljila se od nas,cutljiva je i bira hranu,ne jede meso i mnogo sto sta.Inace je bila najbolji ucenik u skoli oduvek,a od prosle godine je jako popustila,sada mi to uopste nije vazno zelim da spasim svoje dete,ali ne nailazim na prave strucnjake..ljudi informisite se na vreme i prepoznajte na vreme simptome,podmukla je to bolest,pre svega psiholoska


  2. Jelena Stojicic 22.12.2021

    Bravo za autora! Odavno nisam procitala bolji i koncizniji tekst na ovu temu. Sve pohvale za dr Krasic!


  3. Ljubiša 20.06.2011

    Da li neko zna kako se neki teško oboleli pacijent izlečio od anoreksije? Moja drugarica vec dugo boluje i u jako je kritičnom stanju. Potrebno mi je ime nekog odličnog nutricioniste i psihoterapeuta koji je, po mogućstvu, imao iskustva sa osobama obolelim od anoreksije.


  4. Vesna 02.01.2010

    Ljudi nisu svesni koliko je to podmukla bolest. Prave galamu oko svinjskog gripa gde je smrtnost mala, a od ove bolesti koja oduzima mnogo mladih života okreću glavu. Ja, doduše, još uvek bolujem od bulimije, a kad sam otišla kod nutricioniste, sve što mi je rekao bilo je u smislu "pričam ti priču", koju sam mogla da pročitam u časopisima, i dao mi je neku tabelicu koje ja kao treba da se držim. Nadam se da će bar neka edukacija o poremećajima u ishrani da se uvede i da se ozbiljnije gleda na obolele, jer još uvek ne znam ni jednu drugaricu koja je zadovoljna svojim izgledom i još nije držala neku dijetu.


  5. Daniela 28.08.2009

    Dva puta sam bolovala od anoreksije, bilo je lepo imati kontrolu, sve dok se nisam izgubila. Rezultat iscpljenosti i gladovanja bila je tuberkuloza, i onda je sve postalo ozbiljno. Morate ozbiljno delovati i spasiti svoje dete.


  6. Sorin 27.07.2009

    Kod mlađe ćerke ustanovljena je anoreksija. Počela je pre dva-tri meseca. Najbolji đak u školi, vredna, natprosečno inteligentna. Sa trinaest godina ustaje i uči od 7 časova ujutru! Preterano revnosna, sve isplanirano. Pohađa i muzičku školu - i tamo najbolja. Odjednom je počela da odbija hranu iako je mršava. Visina 148 a težina 30 kg. Sada sve manje jede. Problem je u neobaveštenosti i neznanju medicinskih službi. Komisija u Pančevu nas je uputila na kliniku gde primaju samo od petnaest godina. Preko veze stižemo do jednog lekara (neuropsihijatar) koji nas šalje kod nutricioniste. Tamo dobija listu - jelovnik (piše za dijabetičare). Nalazimo još jednog nutricionistu I koji prepisuje obroke. Ćerka sve manje jede i još mršavi. Preporučuju nam da ne vršimo pritisak za hranu. Dete mi sad živi od 50 gr. voća i povrća dnevno a niko ozbiljnije nije saslušao ili probao da otkrije problem. Napominjem da u porodici nema problema između mene i supruge. Posvećujemo puno pažnje deci (imamo i stariju ćerku). Otkuda sad ovo i šta da radimo? Zaista više nemamo snage da gledamo kako nam dete propada! Rasplače se, obeća da će jesti. Ali kad naleti na hranu odbija. Strašno!


Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde