Otalgija je
bol koji se prezentuje u području
uva, međutim, to ne
uključuje uvek otogenu etiologiju, naprotiv, epidemiološki podaci
govore da više od 50% otalgija nije otogene etiologije.
Uvo je inervisano od 3 živca: auriculotemporalisa, grane n.
maxilarisa, n. auricularis magnusa, ogranka cervikalnog plexusa i
ramus auricularis n. vagi.
U diferencijalnoj dijagnostici neotogene otalgije dolaze u
obzir: cervikocefalni sindrom, artralgija temporomandibularnog zgloba, odontogeni procesi,
parotitis, tonzilitis, faringitis, epiglotitis, ezofagitis, maligni tumori sa
infiltracijom navedenih živaca, koji se šire do područja jednjaka, a prema
kranijalno do baze lobanje, a katkad i intrakranijalni procesi mogu biti
praćeni otalgijom. Evidentno je da je u dijagnostici neotogene otalgije
uključeno više specijalističkih struka, dok samo deo dijagnostičkih postupaka
sprovodi otorinolaringolog.
Otogeni bol se najčešće susreće u
zapaljenjima spoljneg i
srednjeg uva, a ređe u hroničnim zapaljenjima, osim u fazama egzacerbacije. Kod hroničnih upala srednjeg
uva, bol je znak komplikacije i širenja bolesti iz područja srednjeg uva prema
duri (ovojnica mozga) ili kranijalnim živcima baze (npr.Gradenigov sindrom, trigeminalna
neuralgija, pareza abducensa i gnojna otoreja (sekrecija iz uva), gde je
trigeminalna neuralgija rezultat petrozitisa ili holesteatoma temporalne kosti,
dok se u pseudogradenigovom sindromu ne sreće otoreja, a može biti rezultat
malignih tumora baze, epifarinksa, sa širenjem u područje piramide).
Kada se uz pseudomonasnu upalu kod dijabetičara, uz bol i
otoreju, počnu pojavljivati pareze ili paralize kranijalnih živaca, najpre facijalisa, a zatim i glosofaringeusa,
vagusa, akcesoriusa i hipoglosusa, radi se o osteomijelitisu lobanjske baze,
koja se naziva otitis externa maligna, iako se ne radi o tumorskoj bolesti.
U uznapredovaloj fazi, kada postoje ispadi kranijalnih
živaca, na osnovu CT-a (skener) ili NMR-a (nuklearne magnetne rezonance) zbog
pojave granuloma na bazi, ponekad se pogrešno dijagnostikuje kao maligni tumor
epifarinksa.
Za diferencijalnu dijagnozu otalgije neophodna je
otoskopija, mikrootoskopija, i radiološka dijagnostika. Ranije konvencionalni
snimci temporalne kosti po Schulleru i Stenversu danas sve više zamenjuje CT-om
i NMR-om.
Ukoliko je bol povezan sa ispadom
sluha ili ravnoteže, a
nema kliničke manifestacije otitisa, u obzir dolazi i audiovestibulološka
dijagnostika, koja može diferencirati nivo zahvaćenosti slušnog i vestibularnog
puta. Taj sindrom se sreće u početku virusnih neuritisa u temporalnoj kosti, a
u slučaju infekcije herpes zoster virusom, bol će biti praćen, uz
nagluvost, i
paralizom facijalnog živca i vezikulama na ušnoj školjci i slušnom kanalu
(Ramsey Huntov sindrom).
Ukoliko je otalgija povezana s disfagijom ili odinofagijom
(
otežano gutanje i bol pri gutanju), najčešće se radi o tonzilofaringitisu, ali
u obzir dolaze i peritonzilarni apsces, epiglotitis, apsces korena jezika,
parafaringealni apsces, tumor ždrela, tonzile, korena jezika ili supraglotičkog
dela larinksa, što su stanja koja zahtevaju otorinolaringološko lečenje.
Eaglov sindrom, sindrom elongiranog stiloidnog nastavka,
takođe uključuje bolno gutanje i refleksni bol u uvu, a rešava se hirurški
(tonzilektomija s odstranjenjem stiloidnog nastavka).
Bol u uvu, praćena šumom i smetnjama ravnoteže, klinički su
simptomi karakteristični za Costenov sindrom (sindrom temporomandibularnog
zgloba). Ovaj se redak sindrom sreće u bolesnika s
malokluzijom ili artrotskim promenama temporomandibularnog zgloba. Uloga
otorinolaringologa je da isključi otogenu ili faringolaringogenu otalgiju, a
zatim se diferencijalno dijagnostički uključuje obrada u smeru cervikogene
otalgije, artralgije temporomandibularnog zgloba ili odontogene otalgije. U tom
smislu su u obradu uključeni stomatolog, reumatolog i neurolog.