Aktivacijom određenog okidača (pad imuniteta, prethodna
virusna upala gornjeg respiratornog trakta i sl.) može doći do prelaska
Neisserie meningitidis sa sluznice ždrela u krvotok, čime dolazi do pokretanja
imunološkog mehanizma organizma i stanja koje nazivamo menigokokna sepsa.
Poseban afinitet Neisseria meningitidis ima za moždane ovojnice (meninge) pa je
tako i česti uzročnik meningitisa.
Izvor zaraze je čovek, češće asimpotmatski kliconoša nego bolesnik. Prenos zaraze je
kapljični iako ređe može biti i direktnim kontaktom.
Meningokokni meningitis može u
kliničkoj slici varirati od laganog do teškog oblika koji završava letalno u roku
24 do 48 sati. Srednje teški oblik bolesti može početi na dva načina. U nekih
bolesnika prethodi meningitisu nazofaringitis ili katar gornjih disajnih
puteva. Ovaj stadijum traje 2 dana ili više, bolesnici se žale na bol iza nosa,
bol pri gutanju, kašlju, a i temperatura im je povišena. U drugim slučajevima
bolest počinje naglo, groznicom, visokom temepraturom. U jednom i drugom
slučaju se ubrzo nakon spomenutih simptoma javljaju glavobolja, bol po celom
telu, mučnina i povraćanje i drugi specifični i opšti simptomi gnojnih
meningitisa (meningealni sindrom), takođe
se javljaju neki simptomi koji su karakteristični za meningokokni meningitis.
Na koži se javlja, kao posledica oštećenja kapilara u toku bakteriemije, osip u
obliku petehija ili ekhimoza, a u najtežim slučajevima dolazi i do obilnijih
krvarenja. Osip se javlja u 25 - 60% slučajeva, može varirati od izrazito
retkog do gustog. Na koži se takođe javlja i herpes febrilis koji je kod
meningokoknog meningitisa relativno čest tako da je i dijagnostički značajan.
Javlja se između 3. i 5. dana bolesti. Druge manifestacije koje prate
meningokokni meningitis se mogu podeliti u tri grupe:
Manifestacije koje nastaju zbog širenja infecije iz primarnog žarišta: sinuzitis, otitis media, bronhopneumonije itd.).
Manifestacije kao posledica bakteriemije: one mogu biti vrlo brojne a praktično
su važne promene na zglobovima, srcu, oku i nadbubrežnoj žlezdi. Artritis se
obično javlja kasnije u toku bolesti, pogađa češće velike zglobove, a klinički
se manifestuje bolovima u zglobu, otokom i nemogućnošću izvođenja pasivnih i
aktivnih pokreta. Na srcu su češći perikarditis i miokarditis, dok je
endokarditis ređi. Promene na oku su u smislu iridociklitisa i horioiditisa.
Nadbubrežna žlezda češće pretrpi oštećenja u okviru meningokokne sepse.
Promene u vezi sa upalnim procesom na centralnom nervnom
sistemu i nervima: upala moždanih ovojnica se može proširiti na unutrašnje uvo
i dovesti do oštećenja kohlearnih ili vestibularnih struktura. Gluvoća se
javlja u 5% slučajeva, može biti potpuna ili delimična, jednostrana ili
obostrana, a kako se javlja na početku bolesti pre početka lečenja njena
učestalost nije pala upotrebom antibiotika. Takođe usled pritiska eksudata na
moždane nerve dolazi do njihove pareze, najčešće su zahvaćeni VII, VI, ili III
i IV nerv, pareza može pogoditi i spinalne nerve. Prognoza ovih pareza je
dobra. Od ostalih promena koje se mogu pojaviti usled pritiska eksudata na
površinu mozga, tromboza, vaskularnih promena, apscesa mozga itd. treba
spomenuti hemipareze i hemiplegije, konvulzije itd. Posledice meningokoknog
meningitisa nisu retke, neke najčešće su gluvoća, slepilo, hidrocefalus,
paralize živaca, hemiplegije i epilepsije.
Akutna ili fulminantna meningokokna
sepsa može se pojaviti s meningitisom ili kao samostalna
bolest. Može se javiti u dva oblika: jedan počinje naglo s visokom
temperaturom, poremećajima svesti, konvulzijama i drugim simptomima
encefalitisa (encefalitični oblik); kod drugog oblika dominiraju u kliničkoj
slici opsežna krvarenja u koži i sluznicama i simptomi kardiovaskularnog
kolapsa (tahikardija, hipotenzija, tahipneja i cijanoza) uz očuvanu svest
(adrenalni oblik). Ovaj oblik meningokokne sepse se naziva i
Waterhouse-Friderichsenov sindrom, javlja se uglavnom kod male dece. Oba oblika
meningokokne sepse završavaju fatalno u roku od 6 do 24 sata (do tri dana).
Slika akutne meningokokcemije je ista kao i slika akutne endotoksemije. Dolazi
do pada vaskularnog otpora, srčanog minutnog volumena i arterijskog pritiska.
Glavna patoanatomska promena je vaskulitis koji je kod encefalitičnog oblika
jače izražen na mozgu, a kod adrenalnog oblika u nadbubrežnoj žlezdi. Akutne
upalne promene se mogu manifestovati i na drugim organima: zglobovima,
miokardu, perikardu i na ostalim mestima gde se meningokok nalazi.
Subakutna meningokokna sepsa počinje
postupno i manifestuje se nejasnim opštim infektivnim simptomima. Kasnije se
može javiti osip (rozeoliformni, morbiliformni, urtikarijalni ili hemoragični)
ili zapaljenje nekog organa. U krvi se može dokazati meningokok, kao i
eventualno iz kožnih eflorescencija.
Dijagnoza se postavlja testovima, koji se sprovode u
bolničkim uslovima: kompletna i diferencijalna krvna slika, hemokultura,
bojanje po Gramu, biopsija kožnih promena i bojenje po Gramu,
analiza urina, testovi zgrušavanja.
Za lečenje meningokoknog meningitisa se primenjuju
penicilini jer je većina sojeva meningokoka postala rezistentna na sulfonamide.
Budući da penicilini slabo prolaze hematoencefalnu barijeru moraju se davati
velike doze da bi se postigla dovoljna koncentracija u likvoru. Lečenje treba
sprovoditi 10-12 dana, a pravovremena i prava terapija je smanjila letalitet na
svega 5%.
Kod meningokokne sepse se takođe daje penicilin, a u
fulminantnim oblicima se daju i kortikosteroidi i heparin.