Socijalne fobije su poremećaji koji se karakterišu iracionalnim strahom od ljudi i socijalnih situacija. Zapravo, osobe s ovim poremećajem se plaše svih situacija u kojima ih drugi mogu gledati i uvrediti. Radi se o strahu od nastupa pri čemu su simptomi mnogo jače izraženi nego kad je reč o normalnoj tremi ili nervozi pred nastup na javnoj sceni. Socijalne fobije obično se javljaju nakon puberteta, a vrhunac dosežu iza 30. godine života. Većina socijalnih fobija evidentna je u dobi između 20. i 35. godine tako da može upropastiti najbolje godine života.
Agorafobija je prvobitno označavala strah od otvorenog prostora, dok se danas pod tim pojmom podrazumeva skup strahova u vezi sa javnim mestima, otvorenim prostorom i velikim brojem ljudi, sa strahom da na takvom mestu nakon iznenadnog onesposobljenja ne bi bili u stanju pobeći ili potražiti pomoć. Agorafobija čini 60% svih fobija otkrivenih kliničkim pregledima. Češća je kod žena, a započinje u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi.
Manija je endogena psihoza, ređe se javlja samostalno, češće je udružena s depresijom u jedan krug, kao manično-depresivna psihoza, pa se tada naziva cirkulatorna (bipolarna psihoza, bipolarni poremećaj). Manija počinje u mlađoj dobi, a za nju su karakteristični poremećaji mišljenja, afekta i motorike. Misli naviru bujicom, a raspoloženje je bez razloga podignuto pa bolesnik zrači vedrinom, srećom ili samopouzdanjem. Vremenom se takav bolesnik iscrpljuje.
Distimija spada u grupu poremećaja raspoloženja i predstavlja blaži oblik depresije. Najčešće započinje neprimetno u kasnom detinjstvu i adolescenciji, ali se može javiti i kasnije, tri puta je češća u žena.
Sir Richard Asher 1951. godine prvi je opisao primere poremećaja u kojima osobe lažiraju znakove i simptome bolesti, a zajedničkim imenom nazvao ih po nemačkom baronu Karlu von Münchausenu iz 18. veka, koji je bio poznat po neverovatnom ulepšavanju i izmišljanju priča i iskustava o svom životu.